whistle for the choir
utorak, 12.05.2020.
Dok tebe ljubim
Htio bih danas pisati o prvoj ljubavi. Nas dvoje smo sada daleko, i svakim danom sve dalje, od tog vremena kada smo bili zaljubljeni par. Mladi, emotivno nesputani, idealisti. To vrijeme se, u mojim mislima i u mome srcu, nikada ne zaboravlja. Volim se (pod time mislim da imam tu tendenciju), s vremena na vrijeme, sjetiti nas, prizvati te osjećaje iz tih dana.
I uvijek uz popratni osjećaj krivnje. Za sve što sam pogrešno radio, čime sam uništio tu idilu, razbio tu sliku. Iako mi ona je, ja si neću oprostiti nikada. To je jedina stvar koju si baš ne želim oprostiti. To što sam toliko povrijedio što sada znam da je bila ljubav mog života. Bio sam mlad i neiskusan, izgubljen i slijep, ukratko - glup. Ali to mi je nedovoljno opravdanje.
Pitam se, je li to stvarno bila ljubav? Ako možeš prouzročit nekome toliko boli i suza, kako je to ljubav? Možda me i osjećaj nostalgije zavarava, tjera da mislim i osjećam ono što nikada ni nisam. Možda. Ali zašto je onda to konstantno tako? Zašto se svaki put, kada malo dublje zađem u sjećanja, uvijek uspijem rasplakat?
Zato što mi je žao. Neopisivo i bolno mi je žao. I sama činjenica da ja, sa svojim suzama, još nisam nadoknadio (da se tako ružno izrazim) količinu njenih suza, koje je sve isplakala još onda, prije nego me je preboljela. Je li osjećaj krivnje ljubav? Ne znam. Jesam li uopće zaslužio to izgovoriti (napisati), da je volim, i da sam je volio? Imam i sreću da ovo trenutno nitko ne čita, pa mi je lakše biti potpuno iskren. Ali ne treba mi ničije dopuštenje da napišem ono što osjećam, samo svoje. Dopustit ću si.
Volio sam je. I volim je. Ljudi rade greške, ja sam ih napravio i puno i od velikog značaja. Ali mi je beskrajno žao i sve bih napravio da ih mogu ispraviti. I samo želim da je sretna. I osjećaj koji sam imao kada sam bio s njom mi nitko ne može oduzeti, niti reći da nije ljubav. Tako da, nema sumnje u meni.
Volio sam je. I volim je.
"iako osjećam da gubim
ja sam sretan što sam bio
samo, samo tvoj"
četvrtak, 16.04.2020.
Still, I hurt you
Ja sam poprilično osjećajna osoba. Sentimentalac i romantičar. Ponekad mi je to naporno, ali uglavnom prihvaćam sebe kao takvog. Ali postoji i jedna druga strana mene, koja mi stvara nelagodu. Još nisam uspio odgonetnuti odakle mi dolazi ta hladnoća. Je li to obrambeni mehanizam, ili kontrabalans ovom prvom meni. Trenuci u kojima kao da se ugasim. Kao da izgubim mogućnost osjećati. Užasava me to zato jer to ne razumijem. I teško mi je objasniti, sebi, a kamoli drugome. Jučer sam u pokušavanju otvaranja i objašnjavanja sebe nekoga povrijedio. Ta osoba nije bila spremna čut takve stvari o meni. Mada ih je već jednom prije doživjela, i bila tu uz mene. I prebrodili smo to, tada mi nije dala da se udaljim i zatvorim, niti sam ja to htio. To bih inače napravio kad osjetim to dizanje imaginarnog zida koji me zatvara i štiti od vanjskog svijeta, ali nisam se dao taj put, jer mi je bilo previše stalo. I bilo je sve u redu, vratila mi se toplina već skoro isti dan. Ali jučer se to jednostavno nije dogodilo. Opet sam išao protiv sebe i te neshvatljive hladnoće u želji da budem normalan, ili barem ono što ja smatram pod normalnim. I samo da me netko razumije, jer ja se ne razumijem. To je bilo previše za osobu kojoj je stalo do mene. I sada mi je žao. Imamo poseban odnos, sve si govorimo. I zbilja vjerujem da je to dobro, iako sam jučer posumnjao i pomislio da neke stvari možda i ne treba govoriti. Ali mislim da ipak treba. To je pravi test ljubavi. Iako to ne radimo iz te namjere, da testiramo ljubav. Sve dijelimo jer se osjećamo voljeno i sigurno. Volimo se. Zašto smo onda oboje tužni danas?
subota, 28.03.2020.
Porivi nostalgije
Sjetio sam se nečega o čemu sam pisao ovdje, jedan tekst od pred devet godina. Pa sam se začitao u ostalome, čitao komentare, posjećivao autore istih. Osobe s kojima sam se međusobno čitao, u ona vremena. Sve je to sada prošlo, pred najmanje pet godina. Tada je sve ovo nekako isparilo. Takvo je vrijeme došlo. Mislim da ne treba žaliti, treba biti sretan što je bilo. I što je još uvijek sve tu, onome tko je davno pisao, a u međuvremenu nije uklonio stranicu. Sve "uklesano" u internet domeni, da ostane mogućnost ponovnog čitanja, a možda čak i pisanja, nečeg novog. Ne pišem sada ovo, iza četiri ujutro, iz namjere da oživim nešto što je davno izdahnulo... a možda baš to i radim, ne znam. Samo sam imao poriv nešto napisati. Nemam drugih razloga. Ali imam želja, da opet stupim u kontakt s ljudima koje sam čitao, poznavao, a ne znao. Želim dijeliti te zajedničke epizode iz naših prošlosti, i kako su nam se sudbine, makar jedan relativno kratak period, ispreprele, a opet ostavile utisak i do danas, i ubuduće. Fali mi to. Fale mi te osobe. Falite mi.
utorak, 17.02.2015.
It is me, again, again
It's been a while.. since my last post, my last thoughts, my last typing...
Time is ruthless, vrijeme je nemilosrdno, poput nekog iritantnog zadirkivala u školi kad uzme pik na tebe, neprestano je tu i ne možeš ga se riješiti, ne možeš ga ignorirati. On, htio ti to ili ne, utječe na tebe. Takvo je vrijeme. A zašto je to tako? Ja mislim da ćeš nalakše usrećit osobu sa nečim ili nekim poznatim; čuješ tebi poznatu i dragu pjesmu na radiju, vidiš poznatu osobu, na sve te poznate stvari ti reagira um tako da ih povezuje sa tvojim sjećanjima i iskustvima. Sve te to vraća u prošlost i pitaš se: "Zašto nije tako sad?" i uvijek imaš dojam da si tada bio sretniji nego sad, kada ustvari to je rijetko kada doista tako, za 5 godina ću se prisjećat možda ovih dana i razmišljat si kako je bilo lijepo tada... sada. Zato je sada čarobna riječ, jer sve je sada. Ja sada pišem ovaj tekst. Ti ga sada čitaš. Držimo se onoga sada i iscrpimo iz njega što je više moguće. Hm, to mi zvuči kao poučna misao... "Drži se onoga sada i iscrpi iz njega što je više moguće." Možda da se još malo doradi s nekim boljim riječima, slobodno to napravite.
Drago mi je da sam se vratio, uskoro se čitamo.
ponedjeljak, 25.03.2013.
starting over
novi počeci su uvijek teški. ali ponekad nužni. meni je nedavno završilo jedno poglavlje života za koje ne mogu reći da mi je žao što sam ga proživio niti da ga ne bih mijenjao ni za što. međutim, drago mi je da se to malo-pomalo odmiče od mene. greška je moja bila, jer nisam bio iskren prema sebi, a tako ni prema drugima. trudio sam se biti nešto što nisam. osjećati nešto što ne osjećam. uvjeravao sam sebe da su moji osjećaji iskreni, no ispostavilo se da nisu bili. i ostao sam povrijeđen. valjda onda imam samo sebe za kriviti, iako sam se svim silama trudio biti "good guy". ne isplati se biti dobar kad to duboko u sebi ne osjećaš.
pošto sam muško, teško mi je ponekad govoriti o svojim osjećajima, čak i ovdje, na blogu, ali bez obzira na to, uvijek se bolje osjećam nakon što ih "istresem" ovdje.
Bio sam s tom curom veći dio prošle godine, i sam početak ove. kroz to vrijeme veza je pukla više puta, no uvijek smo našli načina da se vratimo jedno drugome. to nije bila ljubav, to je bila potreba za društvom, strah od samoće... ali zašto nismo našli nekog drugog? ne znam. uvijek smo se vratili jedno drugome. koliko god to sad poricao, moguće je da je to između nas bila neka vrsta ljubavi, privrženosti, nešto. brzo smo otkrili da nismo baš slični karakteri, i da nismo kompatibilni za vezu, ali uspjeli smo, i lijepo je bilo. svi su bili oduševljeni, svi su nam govorili kako lijepo izgledamo skupa, kako smo savršeni skupa, a vizualno smo i bili. to ne mogu poreći. kroz par mjeseci ta veze me je počela uništavati. sve više sam gubio osjećaj individualnosti, počeo sam se pretvarati u nešto što nisam. i nisam bio ni svjestan toga. u početku. kada sam postao svjestan, nije me bilo briga. samo ona mi je bila bitna. samo ona mi je bila dovoljna. nisam se borio kroz taj proces u kojem me ona pretvarala u nešto što ja nisam, u nešto što ona želi, ne ja. u par navrata sam shvatio da to tako neće ići jer koliko god se ona trudila, nemoguće je nekoga skroz promijeniti. kada sam ponovo pokušao vratiti svoje staro ja, počeli smo se udaljavati jedno od drugoga. tako da mi je ostao izbor: biti nešto što nisam i biti "sretan" ili biti ono što jesam i prekinuti s njom. naravno da sam pogrešno odabrao. mislim da sam to napravio jer sam ju stvarno i volio u tim trenucima. ali nisam mogao dugo tako. i tako je ta veza došla u posljednju fazu. bili smo i dalje skupa, ali samo fizički, psihički udaljeni. tu smo se puno svađali. i tada sam po prvi put mogao nju procijeniti objektivno. i tek tada sam shvatio kakva je ona osoba, i što je napravila od mene. uskoro sam saznao da me je prevarila. nije me čudilo, s obzirom koliko smo bili udaljeni jedno od drugoga. nisam joj mogao ni zamjeriti jer nisam ni ja njoj vjeran bio. uglavnom, sve se to napokon privelo kraju, i nakon ne pamtim kad, konačno sam mogao reći da sam sretan i to iskreno misliti. vratio sam se starim prijateljima koje sam izgubio dok sam bio sa njom. a kada sam ušao u vezu s njom, ona još nije bila prekinula sa svojim dečkom, trebao sam očekivati da neće sa mnom biti išta drukčije.
pouka ove duge priče mi je da je iznad svega najbitnije biti iskren prema sebi i prema svojim osjećajima.
ponedjeljak, 04.02.2013.
that moment when you just can't breathe no more
razapet između dva svijeta, dvije osobnosti, dvije stvarnosti, pokušavam odabrati pravi put. no to nije najveći problem, nego to da sam uvjeren da ni jedan od ta dva puta nije ispravan. to me brine. jer nemam trećeg izbora. bar ne trenutno. ponekad mi se zbilja čini da postoje dva "ja". jer ponekad radim totalno kontradiktorne stvari samome sebi. borim se sam sa sobom. i sa ostatkom svijeta. stojim trenutno na raskrižju, ne znajuć kamo dalje. da budem iskren, ni na jednom od ta dva puta ne piše moje ime. ne želim da piše. želim naći svoj put. ali bojim se da sam i predugo zaglibio na krivom putu. i da je sada presudna ova odluka, ako bude kriva... da li je moguće... mislim da ni jedan put nije za mene. moram napraviti sam svoj put. sam ga pokrčiti. bit će teže ispočetka i sporije, ali je barem ispravno.
petak, 30.12.2011.
kraj 3. poglavlja.
pa evo, bliži se kraj i ove, 2011. godine ove naše nove ere. bilo bi dobro osvrnuti se i prisjetiti se značajnijih trenutaka i iskustava (pozitivnih i negativnih) u nadi da će se nešto naučiti iz vlastitih, a tako i tuđih iskustava tako da se bolje pripremiš za budućnost. to preporučam svima... prisjećanje tu i tamo dobro dođe. zbilja možeš samog sebe poučiti nečemu.
2011. godina........vau.... sad dok vrtim u glavi film od ove godine... lijepe uspomene naviru. naravno, to su sada još relativno mlade uspomene, al opet.. i uspomene od jučer ćeš se rado sjetiti ako ti je bilo lijepo. ...prisjećam se kraja srednje škole (ove godine sam maturirao). sjećam se svog razreda. sjećam se svake osobe zasebno. sjećam se onih par posebnih osoba s kojima želim ostati u kontaktu, osoba koje su mi postali prijatelji. lijepe su to uspomene. nostalgične također. sada shvaćam zašto se ovako osjećam. isto kao pred četiri godine, kada sam završio osnovnu školu. sličan, ako ne i isti osjećaj. osjećaj "promjene". to se valjda može tako definirat. to je taj čudan, težak osjećaj. očito ne volim promjene. prilično sam nostalgična osoba. stalno vučem vrijeme natrag. proklinjem sve novo... a svjestan sam da sam u valu suvremenog doba iako ne želim bit, ali ako hoću preživjet.. moram se vozit na valu.. inače se utapam. to me malo deprimira.
ljubav. vjerovali ili ne.. to je centar svijeta, oko toga se sve okreće. ljubav. čovjeka definira njegova ljubav. ljubav koju daje, i koju prima. ljubav u svim oblicima.
i dalje sam u procesu učenja. i kroz ovu godinu sam naučio neke stvari. oduvijek sam bio naivan, naivan do bola. smatrajući da je apsolutan mir u svijetu moguć. ljubav, prijateljstvo, glazba, sreća, jednostavnost.... da su to stvari kojima treba težit. prilično bajan, naivan, hipijevski, i što mi nisu još rekli, pogled na svijet i život. sa takvim stavom (možete i misliti) osoba će se puno više puta razočarati nego obradovati. toliko puta sam htio odustati... ali nakon toliko puta, shvatio sam da ne možeš promijeniti ono što jesi i tko jesi. jer to si ti. gotovo. možeš glumiti. (to mnogi rade). ali na kraju dana, ti ćeš opet znati tko si. možeš se opametiti i promijeniti u nekim stvarima, ali time ne gubiš svoj identitet. dapače, tada se još više bližiš samome sebi.
odlučio sam... pri odlasku iz ove godine, sa sobom uzimam samo lijepe uspomene, a u Novu godinu uzimam ljubav i sreću, jer toga uvijek fali. :)
i na kraju, sretan Božić (sa zakašnjenjem) i nadolazeća Nova 2012. godina! želim svima koji ovo čitaju, vašim prijateljima i obitelji, a i svima ostalima OD SRCA (ovo od srca ne mogu dovoljno naglasiti) sve najbolje, ljubav, sreću, zdravlje, puno novih, lijepih i sretnih uspomena koje ćete pamtit čitav život. :) volim vas!
ponedjeljak, 07.11.2011.
bitno je
bitno je naći svoj put. nisam siguran vjerujem li u sudbinu. da li je nešto već predodređeno. viša sila. ako je tako, onda je i pisanje ovog posta bilo već predodređeno i prije nego li sam počeo sa pisanjem. često se nađem u situaciji, pogotovo u zadnje vrijeme, da za svoje pogreške i neuspjehe krivim sudbinu govoreći: "tako je moralo biti." to koristim za utjehu. i sve dok to budem radio, ostajem u zatvorenom krugu. a nije istina, nije tako moralo biti. ja sam svojim djelima uzrokovao niz događaja koji su me doveli do ove točke. nisam to dosad shvaćao. izgubio sam kontrolu. sada mi je jasno. nije kasno. nikada nije kasno za ispraviti svoje greške. "očito je tako morali biti, he." ja, ja i ja. akcija i reakcija. nema tu više sile. osim ljudske sile. ljudske sile koja nadjačava samu sebe. ljudi sami po sebi jesu svoja sudbina. sudbina postoji, ali samo ona koju si ti odrediš. sudbina je odlučila da dođe do ovoga, a ta sudbina sam ja. možda na prvi pogled zvuči loše, ali zapravo je dobro jer nikada nisam ni izgubio kontrolu, odnosno nitko mi ju nije oduzeo. samo ja, od samoga sebe.
lako je shvatiti da si skrenuo sa ceste, no ponekad je teško vratiti se na nju.
ponedjeljak, 20.06.2011.
honestly..
baš mi je došla želja da nešto napišem. iako nemam isplanirano što ću reć. u prošlom postu sam pisao kako želim neku veliku promjenu. i da želim biti netko drugi. tj. želim biti i dalje ja, ali dosad neviđen. pa se pokušavam pitat zašto? zašto imam toliku potrebu za promjenom. to bi značilo da nisam zadovoljan svojim životom ili? ali jesam. mogu reći da sam uglavom zadovoljan sa svime što sam dosad postigao. i da se poštujem do neke granice zbog toga. iako očekujem ipak puno više. želim da ta moć koju imam u sebi i koju ne koristim dovoljno eksplodira i toliko utječe na sve aspekte mog života. u stvari, aspekte mene. nisam toliko zadovoljan sobom kao osobom koliko sam zadovoljan općenito životom. ne osjećam se dovoljno... ne znam, vrijedno. ne znam kako da to objasnim. osjećam se nekako zaostalo. kao da sam malen i jadan i mučim se držati tempo sa drugima a u stvari sam već daleko iza. da li je ikome poznat taj osjećaj? ponekad se jako samim osjećam. a sa druge strane osjećam da mi fali individualnosti u životu. fali mi nekakva odgovornost. osjećaj ponosa. nekakvo općenito zadovoljstvo.
radim na sebi i trudim se nešto učiniti, ali kao da me svi koče, sa svih strana, i ne dopuštaju mi to. opet mi je teško objasnit. ne dobivam dovoljno prilika za pokazat se. ponekad se skroz otkačim i počnem govorit sve što mi prvo pada na pamet. vjerojatno tako želim dobiti pažnju. iako sam sramežljiva osoba po prirodi, ubiti shvatio sam da volim tj. želim ostaviti dojam i utisak. a tko ne želi? a nekako imam dojam kao da sam proziran.
drago mi je da sam odlučio sad napisati post jer su mi se neke stvari razjasnile. uvijek je lakše kada mogu svoje misli staviti na papir, ili ovdje na blog u ovom slučaju.
hvala svima koji me čitaju. puno mi znači ako i jedna osoba uzme par minuta da ovo pročita i ako se možda ne nađe u mojim riječima barem pokuša shvatiti i.. to mi jednostavno puno znači. isto tako i za svaki komentar. hvala svima što ste me toliko puta utješili, urazumili i dali koristan savjet. pozdrav! :))
četvrtak, 02.06.2011.
free bird
danas sam imao jako dobru ideju za post, al kad je tako, ugl. sam negdje vani, a kasnije ne mogu više sabrat misli. a ne želim blebetat i pisat o glupostima, želim pisati nešto konstruktivno. sad je problem sjetit se i ne volim se vraćat u nazad i tražit misli.. to mora bit u trenutku smišljeno i izraženo. sve ostalo mi se čini "fejk". kao da izmišljam bezveze.. ma ne znam. gledam vaše stare komentare, vidim sve neka druga imena. svi mijenjaju. osjećam se tako zaostalo. na više načina. joj mrzim kad držim ruke na tipkovnici i gledam okolo! previše ne-planirano i organizirano. želim nekakvu veliku promjenu. nekako mi je dosadilo sve. sve ovo što predstavlja moj život. nemoj me krivo shvatit. ne govorim da sam odustao od života. jednostavno mi sve ima neki neslani okus. hoću promjenu od 180, doslovno. želim da... zaboravim sve što je bilo do sad, da se probudim kao netko drugi. sa totalno drugim i novim idejama i mislima. željama. ovo je sve nekako monotono. drago mi je zbog par osoba koje sam nedavno upoznao i s obzirom na kratko poznanstvo...već je to nešto. lako se "zaljubim". lako zavolim. lako mi se netko uvuče u kožu. kažu da sam dobar prijatelj. trudim se biti. ipak mi je to jedna od najbitnijih stvari. prijateljstvo. tj. ljudi. od ljudi ćeš uvijek najviše naučit. pusti knjige, televiziju i internet. uz prave ljude pokupit ćeš svu mudrost i znanje. bitno je imat i tu svoju grupu u kojoj se osjećaš ugodno. koja ti onako prirodno leži. volio bih neke ljude i bolje upoznat. biti više nasamo s njima. kad je to ponekad nemoguće. želim ja dosta toga. jedva čekam ljeto, da počnemo svirat. obožavam svirat i pjevat. obožavam taj svijet u koji uđem tada. volio bih ga više vidjet. ovisan sam o tome. inače ne pušim. ali rekao sam curi da kupi kutiju cigareta i da ih popušimo jedan dan. ona zapali tu i tamo. ugl. zato jer ja ne želim da ona puši i uvijek se protivim tome. općenito. zato je ovo ironično. ali kažem, očito želim promjenu. čak i da je na gore. ako to i je na gore. kad danas više ne znaš čovječe što je dobro a što loše. doslovno je tako. težak postaje ovaj svijet. zato volim "pobjeć" u neke svoje svjetove. ne želim zvučati posebno, kao da ja imam neke svoje svjetove i sad sam ja kul. osjećam se ponekad.. nekako čudno. ne usamljeno, ali nešto slično tome. kao ona teza da me nitko ne razumije. moguće da je samo faza. ali ipak tu ima istine, ne može te ni me nitko razumjet, u potpunosti. nikako. ni ti sam sebe ne možeš. bar je zanimljivo. lovi me panika zbog popravnog. u petak je. maturant. ne znam što u biti želim. želim reset, tako da sve ove moje želje koje trenutno imam ispare i da ih nema. da budem netko tko neće željet nego će imat, neće trebat zaželit. ili mu neće ni trebat. netko tko će uživat više. netko slobodan. želim biti slobodan.
