pa evo, bliži se kraj i ove, 2011. godine ove naše nove ere. bilo bi dobro osvrnuti se i prisjetiti se značajnijih trenutaka i iskustava (pozitivnih i negativnih) u nadi da će se nešto naučiti iz vlastitih, a tako i tuđih iskustava tako da se bolje pripremiš za budućnost. to preporučam svima... prisjećanje tu i tamo dobro dođe. zbilja možeš samog sebe poučiti nečemu.
2011. godina........vau.... sad dok vrtim u glavi film od ove godine... lijepe uspomene naviru. naravno, to su sada još relativno mlade uspomene, al opet.. i uspomene od jučer ćeš se rado sjetiti ako ti je bilo lijepo. ...prisjećam se kraja srednje škole (ove godine sam maturirao). sjećam se svog razreda. sjećam se svake osobe zasebno. sjećam se onih par posebnih osoba s kojima želim ostati u kontaktu, osoba koje su mi postali prijatelji. lijepe su to uspomene. nostalgične također. sada shvaćam zašto se ovako osjećam. isto kao pred četiri godine, kada sam završio osnovnu školu. sličan, ako ne i isti osjećaj. osjećaj "promjene". to se valjda može tako definirat. to je taj čudan, težak osjećaj. očito ne volim promjene. prilično sam nostalgična osoba. stalno vučem vrijeme natrag. proklinjem sve novo... a svjestan sam da sam u valu suvremenog doba iako ne želim bit, ali ako hoću preživjet.. moram se vozit na valu.. inače se utapam. to me malo deprimira.

ljubav. vjerovali ili ne.. to je centar svijeta, oko toga se sve okreće. ljubav. čovjeka definira njegova ljubav. ljubav koju daje, i koju prima. ljubav u svim oblicima.

i dalje sam u procesu učenja. i kroz ovu godinu sam naučio neke stvari. oduvijek sam bio naivan, naivan do bola. smatrajući da je apsolutan mir u svijetu moguć. ljubav, prijateljstvo, glazba, sreća, jednostavnost.... da su to stvari kojima treba težit. prilično bajan, naivan, hipijevski, i što mi nisu još rekli, pogled na svijet i život. sa takvim stavom (možete i misliti) osoba će se puno više puta razočarati nego obradovati. toliko puta sam htio odustati... ali nakon toliko puta, shvatio sam da ne možeš promijeniti ono što jesi i tko jesi. jer to si ti. gotovo. možeš glumiti. (to mnogi rade). ali na kraju dana, ti ćeš opet znati tko si. možeš se opametiti i promijeniti u nekim stvarima, ali time ne gubiš svoj identitet. dapače, tada se još više bližiš samome sebi.

odlučio sam... pri odlasku iz ove godine, sa sobom uzimam samo lijepe uspomene, a u Novu godinu uzimam ljubav i sreću, jer toga uvijek fali. :)

i na kraju, sretan Božić (sa zakašnjenjem) i nadolazeća Nova 2012. godina! želim svima koji ovo čitaju, vašim prijateljima i obitelji, a i svima ostalima OD SRCA (ovo od srca ne mogu dovoljno naglasiti) sve najbolje, ljubav, sreću, zdravlje, puno novih, lijepih i sretnih uspomena koje ćete pamtit čitav život. :) volim vas!

bitno je naći svoj put. nisam siguran vjerujem li u sudbinu. da li je nešto već predodređeno. viša sila. ako je tako, onda je i pisanje ovog posta bilo već predodređeno i prije nego li sam počeo sa pisanjem. često se nađem u situaciji, pogotovo u zadnje vrijeme, da za svoje pogreške i neuspjehe krivim sudbinu govoreći: "tako je moralo biti." to koristim za utjehu. i sve dok to budem radio, ostajem u zatvorenom krugu. a nije istina, nije tako moralo biti. ja sam svojim djelima uzrokovao niz događaja koji su me doveli do ove točke. nisam to dosad shvaćao. izgubio sam kontrolu. sada mi je jasno. nije kasno. nikada nije kasno za ispraviti svoje greške. "očito je tako morali biti, he." ja, ja i ja. akcija i reakcija. nema tu više sile. osim ljudske sile. ljudske sile koja nadjačava samu sebe. ljudi sami po sebi jesu svoja sudbina. sudbina postoji, ali samo ona koju si ti odrediš. sudbina je odlučila da dođe do ovoga, a ta sudbina sam ja. možda na prvi pogled zvuči loše, ali zapravo je dobro jer nikada nisam ni izgubio kontrolu, odnosno nitko mi ju nije oduzeo. samo ja, od samoga sebe.

lako je shvatiti da si skrenuo sa ceste, no ponekad je teško vratiti se na nju.

baš mi je došla želja da nešto napišem. iako nemam isplanirano što ću reć. u prošlom postu sam pisao kako želim neku veliku promjenu. i da želim biti netko drugi. tj. želim biti i dalje ja, ali dosad neviđen. pa se pokušavam pitat zašto? zašto imam toliku potrebu za promjenom. to bi značilo da nisam zadovoljan svojim životom ili? ali jesam. mogu reći da sam uglavom zadovoljan sa svime što sam dosad postigao. i da se poštujem do neke granice zbog toga. iako očekujem ipak puno više. želim da ta moć koju imam u sebi i koju ne koristim dovoljno eksplodira i toliko utječe na sve aspekte mog života. u stvari, aspekte mene. nisam toliko zadovoljan sobom kao osobom koliko sam zadovoljan općenito životom. ne osjećam se dovoljno... ne znam, vrijedno. ne znam kako da to objasnim. osjećam se nekako zaostalo. kao da sam malen i jadan i mučim se držati tempo sa drugima a u stvari sam već daleko iza. da li je ikome poznat taj osjećaj? ponekad se jako samim osjećam. a sa druge strane osjećam da mi fali individualnosti u životu. fali mi nekakva odgovornost. osjećaj ponosa. nekakvo općenito zadovoljstvo.
radim na sebi i trudim se nešto učiniti, ali kao da me svi koče, sa svih strana, i ne dopuštaju mi to. opet mi je teško objasnit. ne dobivam dovoljno prilika za pokazat se. ponekad se skroz otkačim i počnem govorit sve što mi prvo pada na pamet. vjerojatno tako želim dobiti pažnju. iako sam sramežljiva osoba po prirodi, ubiti shvatio sam da volim tj. želim ostaviti dojam i utisak. a tko ne želi? a nekako imam dojam kao da sam proziran.
drago mi je da sam odlučio sad napisati post jer su mi se neke stvari razjasnile. uvijek je lakše kada mogu svoje misli staviti na papir, ili ovdje na blog u ovom slučaju.

hvala svima koji me čitaju. puno mi znači ako i jedna osoba uzme par minuta da ovo pročita i ako se možda ne nađe u mojim riječima barem pokuša shvatiti i.. to mi jednostavno puno znači. isto tako i za svaki komentar. hvala svima što ste me toliko puta utješili, urazumili i dali koristan savjet. pozdrav! :))

danas sam imao jako dobru ideju za post, al kad je tako, ugl. sam negdje vani, a kasnije ne mogu više sabrat misli. a ne želim blebetat i pisat o glupostima, želim pisati nešto konstruktivno. sad je problem sjetit se i ne volim se vraćat u nazad i tražit misli.. to mora bit u trenutku smišljeno i izraženo. sve ostalo mi se čini "fejk". kao da izmišljam bezveze.. ma ne znam. gledam vaše stare komentare, vidim sve neka druga imena. svi mijenjaju. osjećam se tako zaostalo. na više načina. joj mrzim kad držim ruke na tipkovnici i gledam okolo! previše ne-planirano i organizirano. želim nekakvu veliku promjenu. nekako mi je dosadilo sve. sve ovo što predstavlja moj život. nemoj me krivo shvatit. ne govorim da sam odustao od života. jednostavno mi sve ima neki neslani okus. hoću promjenu od 180, doslovno. želim da... zaboravim sve što je bilo do sad, da se probudim kao netko drugi. sa totalno drugim i novim idejama i mislima. željama. ovo je sve nekako monotono. drago mi je zbog par osoba koje sam nedavno upoznao i s obzirom na kratko poznanstvo...već je to nešto. lako se "zaljubim". lako zavolim. lako mi se netko uvuče u kožu. kažu da sam dobar prijatelj. trudim se biti. ipak mi je to jedna od najbitnijih stvari. prijateljstvo. tj. ljudi. od ljudi ćeš uvijek najviše naučit. pusti knjige, televiziju i internet. uz prave ljude pokupit ćeš svu mudrost i znanje. bitno je imat i tu svoju grupu u kojoj se osjećaš ugodno. koja ti onako prirodno leži. volio bih neke ljude i bolje upoznat. biti više nasamo s njima. kad je to ponekad nemoguće. želim ja dosta toga. jedva čekam ljeto, da počnemo svirat. obožavam svirat i pjevat. obožavam taj svijet u koji uđem tada. volio bih ga više vidjet. ovisan sam o tome. inače ne pušim. ali rekao sam curi da kupi kutiju cigareta i da ih popušimo jedan dan. ona zapali tu i tamo. ugl. zato jer ja ne želim da ona puši i uvijek se protivim tome. općenito. zato je ovo ironično. ali kažem, očito želim promjenu. čak i da je na gore. ako to i je na gore. kad danas više ne znaš čovječe što je dobro a što loše. doslovno je tako. težak postaje ovaj svijet. zato volim "pobjeć" u neke svoje svjetove. ne želim zvučati posebno, kao da ja imam neke svoje svjetove i sad sam ja kul. osjećam se ponekad.. nekako čudno. ne usamljeno, ali nešto slično tome. kao ona teza da me nitko ne razumije. moguće da je samo faza. ali ipak tu ima istine, ne može te ni me nitko razumjet, u potpunosti. nikako. ni ti sam sebe ne možeš. bar je zanimljivo. lovi me panika zbog popravnog. u petak je. maturant. ne znam što u biti želim. želim reset, tako da sve ove moje želje koje trenutno imam ispare i da ih nema. da budem netko tko neće željet nego će imat, neće trebat zaželit. ili mu neće ni trebat. netko tko će uživat više. netko slobodan. želim biti slobodan.

hodam preko korza prema školi, sred dana je i sunčano je.
vidim, mnogo ljudi ima. mladi, stari, školarci, parovi, djeca.
najednom, zvukovi grada i ljudi nestaju, i sve se nekako uspori
najprije sam se prestrašio, htio sam izvadit slušalice iz ušiju, ali nisam.
na kraju je ostala samo ta glazba u mojim ušima, i ja.
ja, kako promatram ljude i svijet. poput slike.
u tom trenutku, koji zapravo i nije bio trenutak, jer je trajao... ?...
ja sam bio centar svijeta. bio sam. sve je stalo oko mene.

što ti mogu reć o njemu? hm..
vjerojatno te zanima ona "jedna riječ" koja ga opisuje. no, ne znam da li ti ju mogu dati, s obzirom da nisam siguran koliko ga uopće poznajem. ajmo krenuti redom pa možda ti dođeš do neke ili nekih riječi.

neki osnovni podaci od kojih mogu početi jesu da se zove Luka, i da je rođen 6. siječnja 1993. godine, jarac po horoskopu. ne znam da li ti ovo zadnje išta znači, ali ja vjerujem u horoskop i uvijek uzimam u obzir nečiji horoskopski znak. No, da nastavim...
Njegova prva ljubav je glazba. jeruje da glazba ima neopisivu moć. da može učiniti ono što nešto ili netko drugi ne može. glazba kao takva trebala bi se usmjeriti ka miru, sreći i blagostanju. sa toliko strasti on o tome govori, da je očito da on želi biti dio toga, želi biti glazbenik, koji će širiti sreću, ljubav, mir i mnoštvo osjećaja oko sebe. također kaže da ga glazba nikad nije iznevjerila, stoga i tolika ljubav prema njoj.
zbilja je lijepo slušati nekoga kada tako govori o nečemu što mu toliko znači.

U prošlosti, on je uvijek nekako iskakao iz svoje sredine. nikad nije išao za masom, jednostavno zato jer nije dijelio njihove interese. to mu je od početka smetalo, mislio je da je problem u njemu. sudeći koliko ga poznajem, i koliko poznajem druge, mogu reći da je dosta dobro odgojen, što se uvijek cijeni. i tu nema problema, nego, problem je njegova narav. po naravi je dosta dobroćudan, i to ga je dosta koštalo u prošlosti jer ljudi to lako uoče i iskoriste, a nije imao nikoga da mu to kaže. dosta je i lakovjeran, što mu opet nije pomagalo jer jednostavno nije shvaćao svijet.. pa je nastavio biti svoj. na žalost, sam je morao naučiti. sam se je morao odgojiti da se prilagodi svijetu.
ovo je jedan dio njegove prošlosti kojoj se ne voli okretati. nije htio puno više reći.

trenutno završava srednju školu, po nekima najsretnije doba djetinjstva i života. no, to će on sam zaključiti. zbilja ne znam njegove planove, ali znam da ne želi ostati doma. želi rastegnuti krila i zbilja doživjeti svijet. znam da je sve to jako lijepo i avanturistički, ali uvijek se pitam kako može okrenuti leđa svemu što ima tu gdje je, roditeljima i prijateljima? kako ih može tako lako napustiti? na to on odgovara da ih ne napušta, ali da mora zbog sebe otići, jer on se u stvari još nije našao, i misli da će mu vrijeme provedeno izvan poznate okoline pomoći da se bolje upozna. tada će biti spreman vratiti se. ja se samo nadam da će biti upravo tako kako on to zamišlja.
želim mu svu sreću u ostvarivanju svih njegovih želja. sretno Luka! :)

evo mene opet. opet imam jedno pitanje za vas. da li vam se ikad dogodilo prosvjetljenje? ne mislim na religiozno, nego na.. ne znam ni sam. prosvjetljenje tipa da si shvatio život, recimo. da ne samo da vidiš veću sliku nego i više od toga. sam smisao. ono. to.
sreća je nešto što svi mi želimo. to će reć svaka osoba, od najvećeg kriminalca do najvećeg sveca. sve što mi želimo za sebe je da budemo sretni. nitko ne želi biti tužan. ali mnogi misle da je sreća nešto nedostižno. ja vjerujem da je sreća u svima nama. na nama je da je nađemo u nama samima i da se hranimo njom. a to je teško učiniti ako imate psihološke barijere koje vam to ne daju. bitno je porušiti sve zidove u sebi. ja mislim da sam to napravio. ili još radim. ali znam da sam na dobrom putu. dotaknuo sam nešto. ne znam ni sam kako. ne znam što sam učinio. ali sad je sve tako, koliko god nejasno i zamršeno, gledajuć iz drugog kuta, tako jasno. teška su pitanja o životu. neke stvari se ne mogu dokučiti. "zašto?" najtužnije pitanje jer najmanje dobiva odgovor, koji je još po mogućnosti točan. kad se pitam zašto, glava mi se napreže, i onda odlutam u maštu, pokušavajući dokučiti. ali nemoguće je. kao da sam leptir koji ne može izać iz zatvorene staklenke, a jedini dodir koji imam sa tim što je vani je ta mala rupica, kojom dobivam toliko malo, ali dovoljno da ne skrenem s uma. dovoljno da ostanem svjestan. da ima nade.
često gledam osobu i pitam se "zašto baš tako izgleda, zašto ima takvu kosu, oči, koju ona ulogu ima, što ona znači ovom svijetu, koja je njena svrha". toliko se zagledam, gledam tu osobu iz svih kuteva (ne doslovno), i shvatim da je to posebno biće sa svojom jako značajnom ulogom, kao što je i uloga svake druge pojedine osobe. ona baš ima madež tu jer je namijenjen da bude tu. tako je ta osoba točno sada tu tako da igra svoju ulogu. ne želim zvučati hladno, i reć da mi ne upravljamo svojim postojanjem jer nije tako. iako vjerujem u sudbinu, vjerujem da je sudbina naš produkt. sudbina je u našim rukama. kada vam se dogodi određeni događaj ili susret koji je toliko nevjerojatan da se jednostavno "mora" okrivit sudbina.. ja mislim da smo to zapravo mi. da smo mi napravili tu sudbinu. nekim našim postupcima, ali bitnije, našom energijom. također vjerujem u energiju. ali ne bilo kakvu, nego, može se reći, energiju na višoj razini, nevidljiva. ona koja nas sve veže. sva živa bića i sve nežive stvari u jednu cjelinu. vjerujem da smo svi povezani, sa tim. cijeli svijet. a sudbina nastaje djelovanjem naše energije unutar te cjeline, te velike veze. ako ostvariš nešto, ako si to doista i želio, ti si za to zaslužan. tvoja energija je usmjerena u taj cilj. i dobio si povrat koji ti je potreban za taj uspjeh. isto tako je netko drugi mogao pridonijet svojom energijom tako da je isto usmjeri u tvoj cilj i tebi na kraju pomogne. no, bitnije je da smo mi usmjereni ka tom.
nitko u biti ne zna koliko je ljudski um jak. neki su donekle svjesni. ja se trudim biti svjestan, i shvatiti sve više. potencijal je ogroman. svjestan sam da nisam svjestan još mnogo toga. ali siguran sam da ono što naumiš, možeš ostvarit. usmjerujući svoj um, moć svoga uma, prema svom cilju, uz volju za ostvarenje toga, mogućnosti su neograničene.

p.s.
shvatio sam da baš ne čitam svoje postove, vjerojatno neću ni ovaj. čudno mi je nekako. počnem se osuđivat. i skoro sumnjat. kao da to nisu moje riječi. možda se bojim nečega. možda postoji još neka strana mene koju još ne poznajem. ali za svaki post, i svaku riječ, ja sam kopao u sebe, ponekad više, ponekad manje. i sve riječi koje sam napisao su izašle iz mene i stojim iza njih. zato mi je sve ovo svetinja, ovaj blog.

i sad... nisam ni pročitao što sam sve napisao iznad. bojim se da možda neću shvatit samoga sebe, jer dok pišem, ne razmišljam, samo vadim iz sebe. a onda se bojim da ako ja ne shvaćam, kako će netko drugi. vjerojatno se toga bojim. stoga, idem na "objavi" i gotovo.

hvala ti na uloženom trudu za čitanje, a možda i shvaćanje nečega iz ovih riječi. pozdrav.

da li se osoba može promijeniti?
mislim, zbilja, da li netko može postati, ne kompletno, al do neke mjere drugačija osoba. ili ajde, čak kompletno?
jel čovjek, mozak, srce ili duša.. da li su ti bitni elementi koji nas sačinjavaju, da li su oni podložni promjenama. mozak može mijenjati mišljenje, može učiti, može se razvijati, može propadati.. pa recimo da mozak dosta određuje kakva smo osoba. srce se može zaljubiti, zavoljeti, može mrziti, tako da ni srce nije fiksno i podložno je promjenama. ali što je sa "dušom"? što je uopće naša duša? od čega se sastoji? to je nekakav imaginaran pojam koji je teško opisati jer duša se sastoji od nas samih, neki kažu. znači, moja duša ima moj mozak, moje srce, moje tijelo, i sve što ja imam, ona ima. ona je ja. moja duša, je u meni. (sad su mi misli poletile, a onda pišem automatski ono što razmišljam, a to ne valja. al tako mi je ponekad lakše, nego pokušat sročit i skratit, da, ono što mi je u glavi). ovo o duši nisam mislio počet filozofirat, nego.. ne znam ni sam. istina je da se mijenjamo iz dana u dan. i nikad nismo isti. ni fizički ni psihički. ali.. hm. ja kad gledam sebe, svoje ponašanje, pokrete, govor.. ne znam, više-manje sve, vidim i znam da nije isto onome od prije.. možda 3, 4 godine, kada sam se počeo mijenjat. no nisam jedini to primijetio, kad mi tata kaže svaki dan da sam drukčiji, dosta sam siguran da to govori sa razočaranjem. razdoblje puberteta sve promijeni, nema sumnje, no da li na bolje ili gore? tko god ovo čita me vjerojatno nije poznavao pred ne duže od postojanja ovoga bloga, tako da ja ne mogu vas pitati da li je promjena na bolje ili gore. ja samo znam da su mi neke, tj. mnoge stvari jasne. počinjem shvaćati svijet, iako sam vidio samo jedan dijelić, svaki dan gledam sve veću sliku. može se reći da sam prije bio naivan. prenaivan i predobar. neću prepričavat, ali dovoljno je reći da žalim, a jednako i zavidim starome, tj. mladome sebi. jer jednostavno nisam imao tako širokokutan pogled kao danas, sada. ono onda je bilo blagostanje, i možda sam se nekako ponašao u skladu sa tim. što više otkrivam, to mi nije ljepše, i time se može činiti da se mijenjam na gore, da se prilagodim općem stanju. problem je što još uvijek ne znam na čemu sam, niti što želim. moj odgovor na prvo pitanje je i da i ne. ja sam se jako promijenio u posljednjih par godina (nabolje ili nagore, nije bitno) , ali kad duboko zavirim u sebe, u svoju srž, osobnost, nagone i sve ono iskonsko i izvorno, tu sam isti i tu ću uvijek biti isti. to mi ponekad dođe kao velika utjeha. bezobzira što radio, uvijek sam nekako ostao vjeran sebi. jer se iznutra nisam mijenjao niti poželio to. zadovoljan sam sa sobom, sa takvim sobom, koji se možda ne vidi izvana. ali budimo realni, da li se itko doista može prosuditi gledajući ga izvana? tu je odgovor ne.
i tako sam opet u blagostanju, svojem unutarnjem, gdje sam uvijek ostao isti, gdje sam ja uvijek ja i gdje se neću nikada mijenjati. u svom malom, ali tako sretnom svijetu. sam sa sobom. u sebi. sretan sam.

kao što naslov kaže, toliko toga želim reći, a nemam riječi.
stao sam, sa rukama na tipkovnici, gledam oko sebe, gledam u tipkovnicu, kao da tražim nešto. neki poticaj. neku iskru.
iskreno, neke riječi ne želim reći, jer ih se bojim. neke stvari se bojim izgovoriti. opet sam stao. ja.. ne znam koliko više smisla ima pisati ovakve besmislice po internetu. da imam nešto za reći, onda bi vrijedilo. ovako, ne. možda samo tražim.. ne znam. želim da se to promijeni. jer da ne pišem ovo, ne bih ništa pisao. zbilja nemam što za reć. nisam ni razočaran, ni tužan. uopće ne osjećam ništa. jedino što osjećam je ta ravnodušnost. jedino to mi je stvarno. ne mogu odrediti oko čega mi se svijet vrti. što ja želim. što mi je cilj? zašto idem svaki dan dalje, i dalje. što želim na kraju od toga svega dobiti? to je ono bitno. iz toga dobivam, i ja, i svi mi, inspiraciju. naše želje i potrebe. a toga mi fali. baš mi fali nešto čemu bih se radovao. zbilja ne želim da bude ovako. jel ima smisla ovo sada pisati, i još objaviti. ja pitam vas. bilo koga tko ovo čita. jel ima ovo smisla? nekako mi je ovo ispušni ventil, i ne bih se volio toga odreći. ali ne želim opet besmisleno pisati besmislice. nikome. opet stojim i gledam u prste. pitam se "što mi je uvijek pomoglo?" ma.. dosta. ovako ne bih nikad završio. prestat ću sa ovim. dok ne nađem nešto vrijedno borbe i truda.. nešto što će poremetiti moj život, i ostaviti neki trag i razlog, dok to ne dođe ili dok to ne nađem...

if i could hate one thing in my life
it would be the feeling i have
after i've had a wonderful,
fulfilling day with my friends.

... it's loneliness. i guess.

why am i writing that?
zašto pišem to?
zašto koristim engleski?
previše pitanja. previše zašto.

izgubljen sam.

i'm lost.